Neandertalci i drugi praistorijski narodi koristili su prirodne amajlije u sahranama, a takozvane figurice Venere koje datiraju oko 25.000 godina pre nove ere mogu biti među najranijim amajlijama koje je napravio čovek. MacGregorov papirus iz starog Egipta navodi 75 amajlija. Jedna od najčešćih bila je buba skarabej, koju su nosili i živi i mrtvi. Skarabej (v.) je simbolizovao život—možda zato što je gurao lopticu balege koja je identifikovana sa suncem i za koju se verovalo da sadrži jaja bube, ili možda zato što je njegov hijeroglif bio isti kao kod glagola „postati“—i smatralo se da vraća srce umrle osobe na sledeći svet. U Egiptu su magične formule prvobitno recitovane preko amajlija da bi im dale svoju moć na kraju bile ispisane i same nosile.
U srednjem veku hrišćanske amajlije su uključivale tradicionalne relikvije svetaca i pisma za koja se kaže da su poslata sa neba. Među Jevrejima priprema amajlija postala je rabinska funkcija. Muslimani danas često nose stihove iz Kur’ana, imena Boga ili povezane svete brojeve u malim torbama. Hrišćani mogu da nose krstove ili raspeća, a statuete Bogorodice se nalaze u nekim rimokatoličkim domaćinstvima. Popularna vrsta amajlije je „amajlija za sreću“ kao što je kamen za rođenje ili zečja noga.